-
Notifications
You must be signed in to change notification settings - Fork 1
Expand file tree
/
Copy pathrss.xml
More file actions
executable file
·2431 lines (2366 loc) · 183 KB
/
rss.xml
File metadata and controls
executable file
·2431 lines (2366 loc) · 183 KB
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96
97
98
99
100
101
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
135
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150
151
152
153
154
155
156
157
158
159
160
161
162
163
164
165
166
167
168
169
170
171
172
173
174
175
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
187
188
189
190
191
192
193
194
195
196
197
198
199
200
201
202
203
204
205
206
207
208
209
210
211
212
213
214
215
216
217
218
219
220
221
222
223
224
225
226
227
228
229
230
231
232
233
234
235
236
237
238
239
240
241
242
243
244
245
246
247
248
249
250
251
252
253
254
255
256
257
258
259
260
261
262
263
264
265
266
267
268
269
270
271
272
273
274
275
276
277
278
279
280
281
282
283
284
285
286
287
288
289
290
291
292
293
294
295
296
297
298
299
300
301
302
303
304
305
306
307
308
309
310
311
312
313
314
315
316
317
318
319
320
321
322
323
324
325
326
327
328
329
330
331
332
333
334
335
336
337
338
339
340
341
342
343
344
345
346
347
348
349
350
351
352
353
354
355
356
357
358
359
360
361
362
363
364
365
366
367
368
369
370
371
372
373
374
375
376
377
378
379
380
381
382
383
384
385
386
387
388
389
390
391
392
393
394
395
396
397
398
399
400
401
402
403
404
405
406
407
408
409
410
411
412
413
414
415
416
417
418
419
420
421
422
423
424
425
426
427
428
429
430
431
432
433
434
435
436
437
438
439
440
441
442
443
444
445
446
447
448
449
450
451
452
453
454
455
456
457
458
459
460
461
462
463
464
465
466
467
468
469
470
471
472
473
474
475
476
477
478
479
480
481
482
483
484
485
486
487
488
489
490
491
492
493
494
495
496
497
498
499
500
501
502
503
504
505
506
507
508
509
510
511
512
513
514
515
516
517
518
519
520
521
522
523
524
525
526
527
528
529
530
531
532
533
534
535
536
537
538
539
540
541
542
543
544
545
546
547
548
549
550
551
552
553
554
555
556
557
558
559
560
561
562
563
564
565
566
567
568
569
570
571
572
573
574
575
576
577
578
579
580
581
582
583
584
585
586
587
588
589
590
591
592
593
594
595
596
597
598
599
600
601
602
603
604
605
606
607
608
609
610
611
612
613
614
615
616
617
618
619
620
621
622
623
624
625
626
627
628
629
630
631
632
633
634
635
636
637
638
639
640
641
642
643
644
645
646
647
648
649
650
651
652
653
654
655
656
657
658
659
660
661
662
663
664
665
666
667
668
669
670
671
672
673
674
675
676
677
678
679
680
681
682
683
684
685
686
687
688
689
690
691
692
693
694
695
696
697
698
699
700
701
702
703
704
705
706
707
708
709
710
711
712
713
714
715
716
717
718
719
720
721
722
723
724
725
726
727
728
729
730
731
732
733
734
735
736
737
738
739
740
741
742
743
744
745
746
747
748
749
750
751
752
753
754
755
756
757
758
759
760
761
762
763
764
765
766
767
768
769
770
771
772
773
774
775
776
777
778
779
780
781
782
783
784
785
786
787
788
789
790
791
792
793
794
795
796
797
798
799
800
801
802
803
804
805
806
807
808
809
810
811
812
813
814
815
816
817
818
819
820
821
822
823
824
825
826
827
828
829
830
831
832
833
834
835
836
837
838
839
840
841
842
843
844
845
846
847
848
849
850
851
852
853
854
855
856
857
858
859
860
861
862
863
864
865
866
867
868
869
870
871
872
873
874
875
876
877
878
879
880
881
882
883
884
885
886
887
888
889
890
891
892
893
894
895
896
897
898
899
900
901
902
903
904
905
906
907
908
909
910
911
912
913
914
915
916
917
918
919
920
921
922
923
924
925
926
927
928
929
930
931
932
933
934
935
936
937
938
939
940
941
942
943
944
945
946
947
948
949
950
951
952
953
954
955
956
957
958
959
960
961
962
963
964
965
966
967
968
969
970
971
972
973
974
975
976
977
978
979
980
981
982
983
984
985
986
987
988
989
990
991
992
993
994
995
996
997
998
999
1000
<?xml version="1.0" encoding="utf-8"?>
<?xml-stylesheet type="text/xsl" href="assets/xml/rss.xsl" media="all"?><rss version="2.0" xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/" xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"><channel><title>Tomislav Medak</title><link>http://tom.medak.click/</link><description>This website features some of Tomislav Medak's work.</description><atom:link href="http://tom.medak.click/rss.xml" rel="self" type="application/rss+xml"></atom:link><language>en</language><copyright>Contents © 2026 <a href="mailto:">Tomislav Medak</a> </copyright><lastBuildDate>Mon, 12 Jan 2026 20:13:26 GMT</lastBuildDate><generator>Nikola (getnikola.com)</generator><docs>http://blogs.law.harvard.edu/tech/rss</docs><item><title>Klimatska kriza traži pravednu raspodjelu umjesto tržišnih rješenja</title><link>http://tom.medak.click/posts/post-cop27/</link><dc:creator>Tomislav Medak</dc:creator><description><p class="before_authors"></p>
<p class="after_authors"></p>
<p class="small lead"><em>Intervju za Hrvatsku informativnu i novinsku
agenciju povodom završetka 27. Konferencije stranaka UN-ovog Okvirnog
sporazuma o klimatskim promjenama i predavanja održanog na Institutu za
etnografiju i folkloristiku. Intervjuirao Ivo Lučić.</em></p>
<!--
.. title: Klimatska kriza traži pravednu raspodjelu umjesto tržišnih rješenja
.. layout: post
.. date: 2022-11-26 12:00:00 UTC
.. previewimage: /images/uninhabitability.png
.. description: Intervju za Hrvatsku informativnu i novinsku agenciju povodom završetka 27. Konferencije stranaka UN-ovog Okvirnog sporazuma o klimatskim promjenama i predavanja održanog na Institutu za etnografiju i folkloristiku. Intervjuirao Ivo Lučić.
-->
<p><br></p>
<p><img src="http://tom.medak.click/images/uninhabitability.png"></p>
<p>Konferencija o klimatskim promjenama COP27, koja je završila
proteklog vikenda, očekivano je razočarenje jer nije donijela daljnje
korake u napuštanju fosilnih goriva, a ozbiljnog napretka nema dok se
fokus ne premjesti s tržišta na pravednu raspodjelu.</p>
<p>To je jedan od osnovnih naglasaka iz razgovora Hine s Tomislavom
Medakom, istraživačem s Multimedijalnog instituta u Zagrebu, koji je
doktorirao na temi o tehnopolitici i planetarnoj ekološkoj krizi na
Sveučilištu u Coventryju u Engleskoj. Medak je ovih dana održao
predavanje na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koje
je, zajedno s Konferencijom COP27, bilo povod za razgovor o stanju
klimatske krize i ekološke tranzicije u svijetu.</p>
<p><strong>Ograničenje globalnog zagrijavanja na 1.5°C više nije
realno</strong></p>
<p>Konferencija stranaka potpisnica UN-ovog Okvirnog sporazuma o
klimatskim promjenama završila je očekivano neuspjehom. Nakon što su se
zemlje potpisnice u Glasgowu prošle godine obavezale na kakavo-takavo
postupno napuštanje ugljena, u Šarm el-Šeiku nije se dogodio daljnji
kokretan iskorak u napuštanju fosilnih goriva, precizira on. To je bilo
nužno upravo u godini energetske krize, kada se niz zemalja vratio
pojačanom korištenju ugljena. Prema Medaku, „Hrvatska je mogla značajno
uštedjeti u trenutnoj energetskoj krizi da nije prespavala tranziciju na
energiju sunca proteklih 20 godina“.</p>
<p>Medak podsjeća da su izvješća uoči konferencije jasno isticala da
cilj ograničavanja globalnog zagrijavanja od 1.5°C iznad
predindustrijskog prosjeka više realno nije ostvariv. <a href="https://www.washingtonpost.com/climate-environment/2022/11/11/cop27-egypt-carbon-budget-gas-projects/">Ostalo
nam je devet godina ugljičnog budžeta</a> kako bismo imali barem
polovične izglede da se globalno zagrijavanje ograniči na 1.5°C. Ta
granica će se izvjesno probiti, no nužno je spriječiti svako daljnje
zagrijavanje.</p>
<p>Potrebne su široke sistemske promjene da bismo drastično smanjili
emisije stakleničkih plinova. U suprotnom, do 2070. trećina čovječanstva
morat će migrirati <a href="https://www.pnas.org/doi/abs/10.1073/pnas.1910114117">zbog
nepodnošljivih klimatskih uvjeta</a>.</p>
<p>Medak relativni uspjeh sastanka u Šarm el-Šeiku ipak vidi u
pokretanju fonda za štete i gubitke i podsjeća na velike štete od
ovoljetnih poplava koje su u Pakistanu pogodile 33 milijuna ljudi i
uništile 300.000 domova te u Nigeriji, Nigeru i Čadu izmjestile 1.5
milijun ljudi i uništile 500.000 hektara obradive zemlje. Prema
znanstvenicima, ovakve poplave postale su osamdeset puta izglednije zbog
klimatskih promjena.</p>
<p><strong>Usluge ekosistema dva do tri puta veće od globalne
ekonomije</strong></p>
<p>Na pitanje što ključno određuje odnos prema okolišu u društvima iz
kojih dolaze dominantni pregovarači na klimatskoj konferenciji, Medak
kaže da je to globalna kapitalistička ekonomija. Jedna od važnih
karakteristika kapitalizma je prostorno razdvajanje mjesta proizvodnje i
mjesta potrošnje, što uzrokuje iscrpljene prirodnih resursa ne jednoj
lokaciji, a stvara teško oprabiv otpad i zagađenje na drugoj
lokaciji.</p>
<p>Pri tome, doprinosi ekosistema i štete koje im nanosi industrijski
kapitalizam nisu nigdje uključeni u troškove proizvodnje, ističe Medak i
upućuje na podatke istraživačkog tima <a href="https://mro.massey.ac.nz/bitstream/handle/10179/9476/Costanza%20et%20al%20Nature%201997%20prepublicaton.pdf">ekološkog
ekonomista Roberta Constanze</a>. Oni su 1997. izračunali da su
planetarne usluge ekosistema poput stabilnosti klime, oprašivanja,
kolanja hranjivih tvari i vode te proizvodnje hrane tada vrijedile
između 16 i 54 bilijuna USD, dok je tadašnji globalni BDP iznosio 18
bilijuna USD.</p>
<p><img src="http://tom.medak.click/images/ecosystem_services_EEA.png"></p>
<p>Prema recentnijim izračunima, npr. <a href="https://www.worldwildlife.org/pages/living-planet-report-2018">World
Wildlife Funda,</a> vrijednost tih usluga ekosistema iznosi između
125-140 bilijuna USD, a vrijednost globalne ekonomije oko 85 bilijuna
USD.</p>
<p>Istodobno, prema <a href="https://digitallibrary.un.org/record/856760/files/E_CN-6_2017_3-EN.pdf?ln=en">UN-u
i Svjetskoj organizaciji rada</a>, vrijednost neplaćenog rada društvene
reprodukcije – kućanskih poslova i skrbi koji su uglavnom na grbači žena
– vrijedan je daljnjih 10-40 posto globalne ekonomije.</p>
<p>Kada bi ekonomski sustav integrirao tako izračunate troškove, on bi
postao neprepoznatljivo drugačiji sustav – usmjeren na održanje
ekosistema i društvenu skrb, kaže Tomislav Medak.</p>
<p><strong>Zamjena tehnologija nije dovoljno brza</strong></p>
<p>Medak ističe da postojeći ekonomski sustav prešutno pretpostavlja da
će oceani i kopneni biomi nastaviti iz godine u godinu apsorbirati više
od 50 posto emisija stakleničkih plinova. No, kaže, jednom će doći do
zasićenja tih ugljičnih ponora i staklenički plinovi će se još brže
koncentrirati u atmosferi, ubrzavajući porast temperature. Većina
čovječanstva danas živi u rasponu prosječne temperature od 11-15°C, a
bez značajnog smanjivanja emisija do 2070. prosječna osoba će živjeti <a href="https://www.pnas.org/doi/abs/10.1073/pnas.1910114117">u
temperaturama većim za 7.5°C od predindustrijskog razdoblja</a>.</p>
<p>Od početka industrijske primjene fosilnih goriva oko 1800. do 2020.
rast primarne potrošnje energije (s 5.650 na 175.000 TWh), eksploatacije
materijalnih resursa (s cca. 5 na cca. 100 mlijardi tona) i atmosferske
koncentracije stakleničkih plinova (s 280 na 414 čestica/milijun) usko
su povezani s rastom ekonomske aktivnosti. Međutim, nema beskonačnog
rasta na planetu na kojem je ekosistemima za regeneriranje potrebno
mnogo više vremena nego što to sve brža i sve intenzivnija potrošnja
materijalnih resursa i energije dopuštaju, kaže Medak.</p>
<p>Industrijsko-kapitalistički društveni metabolizam koji je građen
protekla dva stoljeća treba restrukturirati u nekoliko kratkih
desetljeća. Obećanja vlada još od Sporazuma u Kyotu sredinom 1990-ih
zasnivaju se primarno na zamjeni tehnologija uz pomoć tržišta. Međutim,
ta zamjena tehnologija nije dovoljno brza i globalne emisije nastavljaju
rasti, iako nešto sporije.</p>
<p><img src="http://tom.medak.click/images/stabilising_renewables.png"></p>
<p>Obnovljivi izvori energije jedva da prate rast potrebe za energijom.
Stoga namjesto da imamo zamjenu fosilnih goriva obnovljivom energijom,
imamo nadodavanje čiste energije na prljavu energiju, kaže Medak i
nastavlja: Da bismo dosegli ciljeve ugljične neutralnosti potreban je
godišnji pad emisija kakav smo doživjeli na početku pandemije COVID-19.
Zamjena tehnologija to ne može ostvariti i stoga se moramo suočiti s
onime što <a href="https://www.ipcc.ch/2018/10/08/summary-for-policymakers-of-ipcc-special-report-on-global-warming-of-1-5c-approved-by-governments/">traže
znanstvenici</a>, a to su “brze i dubokosežne promjene bez presedana u
svim aspektima društva”. Potrebno je transformirati ekonomiju i društvo,
a to je donositeljima odluka teže no zamjena prljavih tehnologija, kaže
Medak i dodaje da je to samozavaravanje.</p>
<p><strong>Zelena tranzicija i pravda</strong></p>
<p>Po Medaku, zelenu tranziciju treba pomaknuti s isključivog fokusa na
tehnologije i tržišta na pitanja transformacije ekonomije i pravedne
preraspodjele. Taj pomak, međutim, ne može nastati pregovorima među
državama, nego samo antagonističkim djelovanjem društvenih skupina
pogođenih ekološkom krizom, znanstvene zajednice i civilnodruštvenih
aktera.</p>
<p>Ekološka kriza je iz društvenog gledišta primarno <a href="https://direct.mit.edu/glep/article/20/4/4/95068/Prisoners-of-the-Wrong-Dilemma-Why-Distributive">pitanje
distributivne pravde</a> – tko gubi i tko dobiva u klimatskoj krizi i
odgovorima na nju. Nejednakost u tome koliko tko emitira stakleničkih
plinova usko je povezana s ekonomskom nejednakošću: 10 posto najvećih
emitera proizvodi oko 45 posto, a najnižih 50 posto emitera proizvodi 13
posto globalnih emisija. Stoga treba transformirati ekonomske uvjete
nejednakosti i velikih ekoloških otisaka.</p>
<p>Ekonomije nejednakosti zasnovane na fosilnim gorivima i sve većoj
ekstrakciji prirodnih resursa treba zamijeniti ekonomijama koje su
usmjerene prema pravednoj raspodjeli dobara, skrbi za sve i oporavku
ekosistema. U toj transformaciji svrha i strukture ekonomije bitnije će
nam biti tehnologije koje štede resurse poput pasivne gradnje ili potiču
obnavljanje uzajamne povezanosti društava i ekosistema poput
agroekologije od onih koje pretpostavljaju sve veću potrošnju
materijalnih resursa i energije, čime često nepovratno narušavaju
ekosustave o kojima društva u krajnjoj mjeri ovise, zaključuje
Medak.</p></description><guid>http://tom.medak.click/posts/post-cop27/</guid><pubDate>Sat, 26 Nov 2022 12:00:00 GMT</pubDate></item><item><title>Kapitalizam i invaliditet</title><link>http://tom.medak.click/posts/invaliditet/</link><dc:creator>Tomislav Medak</dc:creator><description><p class="before_authors"></p>
<p class="after_authors"></p>
<!--
.. title: Kapitalizam i invaliditet
.. layout: post
.. date: 08-01-21 13:25:00 UTC
.. previewimage: /images/disability.jpg
.. description: Intervju o kapitalizmu i invaliditetu koji je Filip Drača vodio s Tomislavom Medakom za H-alter. Razgovaralo se o konkurentskoj tržištu rada i strukturnoj isključenosti osoba s invaliditetom, različitim povijesnim paradigmama invaliditeta, socijaldarvinizmu i nacizmu, pravu na nerad i ekonomiji uzajamnosti.
-->
<figure>
<img src="http://tom.medak.click/images/disability.jpg" alt="Zastava u People’s Museum u Manchesteru">
<figcaption aria-hidden="true">Zastava u People’s Museum u
Manchesteru</figcaption>
</figure>
<p><strong><em>Intervju o kapitalizmu i invaliditetu koji je vodio Filip
Drača za <a href="http://h-alter.org/vijesti/kapitalizam-i-invaliditet">H-alter</a>.
Objavljeno 8. januara 2021.</em></strong></p>
<p><em>Kapitalistički način proizvodnje uveo je svoju historijski
specifičnu formu rada koja nije postojala prije njega. Radna snaga
postala je predmetom razmjene na svojem vlastitom tržištu, roba poput
svake druge. Apologeti kapitalizma često ističu da je kapitalizam u
nekoj idealiziranoj formi na strani potrošača; prodavači se naprosto
pokoravaju onome što mušterija želi, mušerija je jedini neovisni član u
ovom odnosu. Prodavač posjeduje samo neke specifične robe koje ljudi
možda žele a možda i ne žele, dok mušterija posjeduje novac - unverzalnu
robu koju svi žele. Mušterija je kralj.</em></p>
<p><em>Međutim, ono što se ne ističe je da ove zakonitosti vrijede i na
tržištu rada; na njemu je radnik prodavač radne snage, dok je kapitalist
mušterija. Ako svaka mušterija želi platiti što manje za što
kvalitetniju robu, ako je svaki prodavač time primoran dati što bolju
robu što jeftinije, tada to znači da na tržištu rada premoć ima
kapitalist; a on naravno želi iscjediti što više rada može iz radnika i
platiti za to što manje.</em></p>
<p><em>Kapitalizam je karakteriziran time što jedna klasa privatno
posjeduje sve materijalne uvjete rada u nekom društvu, ono što nazivamo
sredstvima za proizvodnju, što znači da u takvom načinu proizvodnje svi
oni koji ne posjeduju nikakva sredstva subzistencije mogu ta sredstva
steći jedino dopuštenjem vladajuće klase; nije bitno želi li netko
raditi ili ne, radi se samo ako postoji osoba koja je voljna kupiti
radnu snagu. A toj osobi nije na umu prvenstveno to da radnik ima od
čega preživjeti, već to može li radnik proizvesti višak
vrijednosti.</em></p>
<p><em>Ovo dovodi do društva u kojem su ljudska tijela i umovi cijenjeni
prema njihovoj sposobnosti da funkcioniraju isto kao i strojevi koje
kapitalisti posjeduju; tijela koja su sposobna neprekidno i neumorno
raditi veći dio dana i umovi koji su obdareni matematičko-logičkom
formom inteligencije postaju vrednovani iznad svih ostalih zbog njihove
sposobnosti da proizvedu što veći višak vrijednosti za kapitalističku
klasu.</em></p>
<p><em>Ovakvo nas društveno stanje dovodi do invaliditeta. Invaliditet
se još uvijek uglavnom smatra prirodnom nesrećom zato što se
kapitalistički režim rada koji postavlja produktivnost iznad svega
uglavnom ne dovodi u pitanje. Nasuprot tome, invaliditet je nedavno
nastala društveno uvjetovana kategorija koja pretpostavlja jednu
specifičnu organizaciju proizvodnje koja nije uvijek postojala. U
predkapitalističkim društvima rad nije bio centralno mjesto integracije
u društvo, i ljudi koji su manje sposobni raditi nisu bili isključeni iz
društva na isti način kao i sada.</em></p>
<p><strong>Tomislav Medak</strong> <em>član je Multimedijanog instituta
i doktorand pri Centru za postdigitalne kulture Sveučilišta u
Coventryju. U sklopu svojeg istraživačkog rada područje interesa su mu
tehnologija, svjetska ekološka kriza i postkapitalistička tranzicija.
Također je osoba s invaliditetom. S Tomislavom Medakom porazgovarali smo
o odnosu kapitalistčkog načina proizvodnje i invaliditeta; kako
kapitalizam generira takvo stanje svojom temeljnom strukturom i kako se
sistematski odnosi prema tim ljudima, te koji su mogući horizonti
nadilaženja ovako postavljenih društvenih odnosa.</em></p>
<p><strong>Danas je relativno nekontroverzno tvrditi da su rasni ili
nacionalni identiteti ili pak rodne uloge socijalni konstrukti, a ne
biološke činjenice – barem u usporedbi s invaliditetom. Invaliditet se i
dalje promatra kao prirodna tragedija s kojom se individua jednostavno
mora nositi, uz eventualnu podršku društva. Ne može se često čuti da
netko invaliditet naziva društveno proizvedenom kondicijom koja s
tjelesnom ili mentalnom konstitucijom nema direktnu vezu. Možeš li nam
reći nešto o tome u kakvom društvu neka tijela ili umovi dobivaju oznaku
invaliditeta? Ako je invaliditet društveno uvjetovano stanje, koji su
temeljni društveni odnosi koji ga generiraju?</strong></p>
<p>Ne postoji jedinstvena definicija invaliditeta. UN-ova konvencija o
pravima osoba s invaliditetom<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn1" class="footnote-ref" id="fnref1" role="doc-noteref"><sup>1</sup></a> razlikuje trajna
tjelesna, duševna, kognitivna i senzorna oštećenja od društvenih
prepreka koje u kombinaciji s tim oštećenjima limitiraju sudjelovanje
osoba s invaliditetom u različitim aspektima svakodnevnog života. Naš
zakon<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn2" class="footnote-ref" id="fnref2" role="doc-noteref"><sup>2</sup></a> polazi od nešto suženije definicije
jer ne spominje prepreke, nego samo ograničenu sposobnost izvršavanja
uobičajenih zadataka u svakodnevnom životu koja proizlazi iz
zdravstvenih oštećenja. Pa iako u praksi nije kontroverzno da društveni
uvjeti često određuju živote osoba s invaliditetom u većoj mjeri no
njihove zdravstvene poteškoće, društvena dimenzija invaliditeta i trajna
marginalizacija gledaju se izolirano od opće strukture ekonomske i
socijalne dominacije u društvu. Međutim, društvena dimenzija nisu samo
neadekvatna socijalna prava, barijere ili nevidljivost osoba s
invaliditetom, nego i marginalna pozicija osoba s invaliditetom u
društvima u kojima tržište rada i radna sposobnost imaju centralnu
integrativnu ulogu.</p>
<p>Da bismo jasnije vidjeli marginaliziranost u tom strukturnom
registru, korisno je izdvojiti neke statističke podatke za Hrvatsku.
Prema <em>Registru osoba s invaliditetom</em> invaliditet ima preko
510.000 osoba ili nekih 12.4% ukupnog stanovništva<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn3" class="footnote-ref" id="fnref3" role="doc-noteref"><sup>3</sup></a>.
Muškarci su sa 60% zastupljeniji, prvenstveno zbog 58.000 branitelja s
invaliditetom i većeg sudjelovanja u fizički zahtjevnijim i rizičnijim
zanimanjima. Rat i rad veliki su uzročnici invaliditeta. Pogledajmo
stoga podatke vezane uz rad. Preko 300.000 ljudi ostvaruje pravo na
invalidsku mirovinu ili naknadu za ozljedu na radu.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn4" class="footnote-ref" id="fnref4" role="doc-noteref"><sup>4</sup></a>
Nekih 220.000 osoba s invaliditetom je u radnoj dobi, ali prema podacima
Akademske mreže europskih stručnjaka za invaliditet<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn5" class="footnote-ref" id="fnref5" role="doc-noteref"><sup>5</sup></a>
svega ih je trećina zaposlena. Prema nekim drugim istraživanjima<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn6" class="footnote-ref" id="fnref6" role="doc-noteref"><sup>6</sup></a> ta brojka je i niža. Hrvatski zavod
za zapošljavanje izvještava da je tijekom 2019. udio nezaposlenih s
invaliditetom na burzi rada bio 4.5%, a među onima koji su našli
zaposlenje svega 1.9%.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn7" class="footnote-ref" id="fnref7" role="doc-noteref"><sup>7</sup></a> Od toga se većina zapošavlja u
pomoćnim zanimanjima, jer dobar dio djece s poteškoćama nailazi na
značajne prepreke u obrazovnom sustav, pa stoga čak 66% osoba s
invaliditetom ne završi više od osnovne škole. Istodobno, skoro 40%
osoba s invaliditetom izloženo je povećanom riziku od siromaštva i
socijalne isključenosti, gotovo dvostruko češće od ostatka populacije.
Socijalna ugroženost prelijeva se i na njihove obitelji, jer njihovo
zdravstveno stanje često iziskuje dodatni rad skrbi koji socijalni
sustav ni izdaleka ne pruža u adekvatnoj mjeri.</p>
<p>Ovi podaci ukazuju da tržište rada stvara invaliditet, ali istodobno
sustavno isključuje invaliditet. Proljetos to postalo zorno razvidno s
odlukom vlade da u pandemijske potpore za očuvanje radnih mjesta
preusmjeri 450 milijuna kuna koje su poduzeća plaćala HZZ-u kao penale
jer ne zapošljavaju osobe s invaliditetom.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn8" class="footnote-ref" id="fnref8" role="doc-noteref"><sup>8</sup></a>
Svega 13% poslodavaca je ispunilo kvotu od 3% zaposlenika s
invaliditetom, a čak 63% se odlučilo radije plaćati penale nego uzeti
poticajne mjere da zaposle barem jednu osobu s invaliditetom. Stoga je
HZZ prethodnih godina nakupio preko 600 milijuna kuna od tih penala koje
nije uspijevao potrošiti na poticaje za zapošljavanje osoba s
invaliditetom. Zašto konkurentsko tržište rada isključuje invaliditet?
Razlog tome je jednostavan: kada radnik s invaliditetom ima jednaku
stručnost kao radnik bez invaliditeta, on za poslodavca donosi dodatni
rizik prilagodbe radnog procesa. Primjerice, čak i kada je riječ o radu
za računalom, osoba s tjelesnim oštećenjem možda treba lift, možda ne
može provesti čitavo radno vrijeme sjedeći, možda treba tuđu pomoć. O
bolovanju i drugim, kompleksnijim prilagodbama da ne govorimo. Za
poduzeće koje želi organizirati radni proces što učinkovitije, što
fleksibilnije i sa što manjim troškovima, to donosi neizvjesnost. Premda
u realno postojećim društvenim okolnostima osobe s invaliditetom trebaju
imati zakonski zajamčenu priliku na zaposlenje, tržište rada koje
pretpostavlja prilagodljivost radnika uvijek će ih diskriminirati.
Sredstva koja HZZ nakuplja stoga treba trošiti ne samo na zapošljavanje,
nego i na ostvarivanje uvjeta za autonomni život mimo tržišta rada — na
socijalne potrebe, potrebe samostalnog življenja i bolji ekonomski,
socijalni i profesionalni položaj osoba koje im pružaju skrb.</p>
<p>Međutim, unatoč strukturnoj isključenosti iz tržišta rada osobe s
invaliditetom su pod stalnim pritiskom da se legitimiraju željom za
zaposlenjem. To ne čudi. U društvu u kojem se temeljne potrebe poput
prehrane, stanovanja i razonode zadovoljavaju na tržištu, smatra se
vrijednim, dostojanstvenim i autonomnim onaj život u kojem se radi i
raspolaže plaćom. Nezaposlenost pak predstavlja ekonomsku ovisnost i
egzistencijalni teret za bližnje. Međutim, zaposlenje ostaje nedosežna
ambicija za dobar dio osoba s invaliditetom.</p>
<p>Ta internalizacija imperativa da se moramo zaposliti oblik je
samopodčinjavanja. Nikakva grižnja savjesti ne bi trebala proizlaziti iz
individualne nemogućnosti da se nadiđe sistemska isključenost. Stoga,
kao što sugerira Sunita Taylor, osobe s invaliditetom trebaju
zahtijevati “pravo na nerad”.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn9" class="footnote-ref" id="fnref9" role="doc-noteref"><sup>9</sup></a> Međutim, trebamo i
okrenuti oštricu. Isključenost osoba s invaliditetom iz tržišta rada i
siromaštvo kojem su izložene imaju disciplinirajuću funkciju u općoj
organizaciji tržišta rada. Svakom radniku koji nije dovoljno
prilagodljiv, koji se ozlijedi ili iz bilo kojeg razloga gubi radnu
sposobnost prijeti socijalna degradacija u kakvoj živi populacija s
invaliditetom. Stoga isključenost osoba s invaliditetom nalaže da
dovedemo u pitanje društvo u kojem centralnu ulogu u integraciji i
autonomiji igra konkurentsko tržište rada, a ne, primjerice, uzajamni i
suradnički odnosi skrbi jednih o drugima o kojima realno ovisi većina
našeg života i koji se najčešće ne odvijaju u sferi kupoprodaje rada i
roba.</p>
<p><strong>Kako priliči nekom socijalno kontingentom položaju,
invaliditet je bio različito definiran u različitim razdobljima u
povijesti kapitalizma. Ukratko, kako je društvena kondicija invaliditeta
nastala, po čemu se današnji položaj osoba s invaliditetom razlikuje od
nekog predmodernog, ako se razlikuje? Kako možemo povezati promjene u
pojmu invaliditeta s prolaznim potrebama tržišta rada?</strong></p>
<p>Paradigme invaliditeta mijenjale su se kroz vrijeme.
Ranokapitalistički odnosi konstituiraju se, između ostalog,
istiskivanjem društvene većine sa života na zemlji u besposlenu armiju
rada u gradovima koja čini bazu za ranu industrijalizaciju. U razdoblju
rane industrijalizacije događa se degradacija životnih uvjeta radništva.
Iako možemo pretpostaviti da život osoba s invaliditetom nije bio lak
prije kapitalizma, u seoskim domaćinstvima one su ipak imale priliku
doprinijeti radom adekvatno svojim mogućnostima. S uspostavom
konkurentskog tržišta rada one su se našle istisnute iz sfere rada,
lišene sredstava za preživljavanje i svedene na teret ionako teško
oskudijevajućoj radničkoj obitelji. O bijednoj uvjetima života, ishrani,
zdravlju i kratkim životima znamo radništva znamo podosta iz
historiografije, književnosti i društvene teorije 19. stoljeća. Međutim,
o bijedi osoba s invaliditetom znamo relativno malo. Pa ipak znamo da su
ubožnice i tamnice već od prije bili načini zbrinjavanja i uklanjanja
osoba s invaliditetom i ostalog suvišnog stanovništva. Invaliditet se
shvaćao kao osobna tragedija s kojom su se osobe morale sam nositi, a
društvo ih je eventualno iz samilosti moglo održati na životu. Nažalost
osobe s invaliditetom su i danas prinuđene na preživljavanje po
zatvorenim institucijama i zatvorima. Postoji kontinuitet između
institucionalizacije i zatvaranja, jer invaliditet rezultira
segregacijom, siromaštvom i nezaposlenošću koji su pak blisko povezani s
ponašanjem koje se smatra delinkventnim — i stoga osobe s invaliditetom
često završavaju u zatvorima i kao žrtve policijskog nasilja.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn10" class="footnote-ref" id="fnref10" role="doc-noteref"><sup>10</sup></a> U SAD-u preko trećine zatvorske
populacije<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn11" class="footnote-ref" id="fnref11" role="doc-noteref"><sup>11</sup></a> i između trećine i polovine žrtava
policijskog nasilja<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn12" class="footnote-ref" id="fnref12" role="doc-noteref"><sup>12</sup></a> imaju invaliditet, najčešće duševne
i kognitivne poteškoće.</p>
<p>U 19. stoljeću paralelni procesi konsolidacije kapitalističkih
odnosa, formiranja nacionalnih država usmjerenih na populacijsku
politiku i razvoja znanosti donose nova shvaćanja i pristupe
invaliditetu. U tom kontekstu artikulira se eugenički model u kojem se
kronične bolesti i oštećenja vidi kao prijetnju ukupnom zdravlju nacije
koju mehanizmima selekcije treba ukloniti. Takav selekcijski model
temeljen na društvenoj primjeni darvinizma nije bio usmjeren samo protiv
osoba s invaliditetom, nego i siromašnih, lumpenproletarijata i
radništva koji su se našli bačeni u bijedu uspostavom kapitalističkih
odnosa. Namjesto eugeničkog modela u 20. stoljeću primat preuzima
medicinski model<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn13" class="footnote-ref" id="fnref13" role="doc-noteref"><sup>13</sup></a>. Medicinski model rezultat je,
dakako, napredaka u razumijevanju bolesti. Ali do njegovog uspona dolazi
i zbog promjene odnosa spram osoba s invaliditetom zbog ratnih
stradavanja, a s druge strane zbog borbi radništva za socijalna prava.
Medicinski model oštećenje uzima kao nešto što se treba ublažiti i
liječiti, a osobu s invaliditetom smjestiti u adekvatni institucionalni
okvir koji će joj olakšati život i omogućiti se da se pripremi za
zadatke u svakodnevici. Mi smo i danas velikim dijelom u toj paradigmi
invaliditeta, iako se ona uvelike izmijenila. Primjerice, ja sam kao
osoba niskog rasta u 1980-ima bio samovoljno podvrgnut zahvatu
produžavanja potkoljenica metodom vanjskog fiksatora<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn14" class="footnote-ref" id="fnref14" role="doc-noteref"><sup>14</sup></a>
koji mi je donio dosta naknadnih komplikacija. Danas medicinska etika ne
bi odobravala takav zahvat, jer se smatra da ne treba prilagođavati
osobu nego okoliš — što nažalost rijetko funkcionira.</p>
<p>Medicinski model nedovoljno sagledava probleme u društvenom kontekstu
i time implicitno reproducira isključenost osoba s invaliditetom. Iz te
kritike medicinskog modela početkom 1970-ih britanski aktivisti za prava
osoba s invaliditetom artikuliraju integrativni, društveni model
invaliditeta.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn15" class="footnote-ref" id="fnref15" role="doc-noteref"><sup>15</sup></a> Društveni model oštećenja počinje
sagledavati iz rakursa društvenog svijeta fizičkih prepreka, predrasuda,
nevidljivosti, patronizirajuće institucionalizacije i isključenosti iz
sfere rada. Svi ti faktori ograničavaju osobe s invaliditetom da
razvijaju vlastite sposobnosti i vlastite aspiracije. Za društveni model
invaliditet nije primarno određen oštećenjem, nego primarno tim procesom
društveno proizvedene onesposobljenosti, za koji se na engleskom koristi
pojam “dis-ablement”. Društveno-ekonomski model invaliditeta koji ja
zastupam, i kojeg je Marta Russell razvila u svojim ogledima o
invaliditetu i kapitalizmu,<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn16" class="footnote-ref" id="fnref16" role="doc-noteref"><sup>16</sup></a> dio je tog pristupa,
ali logiku isključivanja osoba s invaliditetom vidi u kontinuitetu s
mehanizmima dominacije u kapitalističkom društvu.</p>
<p>Iz tako proširenog razumijevanja invaliditeta u 1970-ima je stasao
pokret osoba s invaliditetom koji je kampanjama, demonstracijama i
direktnim akcijama — uz podršku antirasističkog, antiratnog i radničkog
pokreta — počeo dovoditi u pitanje ekonomske i institucionalne interese
su osobe s invaliditetom osuđivale na trajnu isključenost. Osobe s
invaliditetom zahtijevale su prava, inkluzivne institucije i pravo da
kolektivno definiraju svoje potrebe i samostalan život. Iz tog procesa
političkog subjektiviranja proizašao je i slogan, koji bi ujedno trebalo
čitati i kao političku prijetnju: “Ništa o nama bez nas!”. U 1990-ima
je, međutim, i taj model došao pod kritiku utoliko što je previše
naglašavao negativnu dimenziju isključenosti nauštrb pozitivnog iskustva
invaliditeta. Iz te kritike nastaju radikalni modeli invaliditeta koji
naglašavaju pozitivno identificiranje s invaliditetom, kolektivnu
samo-emancipaciju, intersekcionalnost, kviranje (en. <em>queering</em>)
i kripanje (en. <em>cripping</em>) društva fiksiranog na sposobnost. I
dok su ti modeli prije svega usmjereni na politiku identiteta i kritiku
mehanizama identiteta, dakle politiku priznanja, oni su u značajnoj
mjeri proširili strukturne aspekte teorije društvenog modela
sagledavajući druge oblike društvene dominacije kroz normirajuće učinke
ideologije sposobnosti (en. <em>ableism</em>) i naglašavajući aspekte
kolektivne međuovisnosti, uzajamnosti i rada društvene reprodukcije koji
su podjednako bitni za osobe s invaliditetom i druge društvene
skupine.</p>
<p><strong>Osobe s invaliditetom su u mnogim zemljama disproporcionalno
zastupljene među kronično nezaposlenim substramumom radničke klase, kao
i u institucijama čija je funkcija (između ostalog) nadzor nad tim
‘’suvišnim stanovništvom’’ koje se ne uspijeva integrirati u
kapitalistički način proizvodnje i distribucije dobara, poput zatvora
ili psihijatrijskih ustanova. Na koji način kapitalizam generira
nezaposlenost i kako mu može biti korisno da ona bude u principu
neiskorjenjiva? Jesu li osobe s invaliditetom zauvijek strukturalno
pogurane u nezaposlenost (i navedene oblike institucionalizacije u koje
nezaposlenost može odvesti) ili je moguće integrirati ih u sistem
nadničkog rada?</strong></p>
<p>Okolnosti koje su opisane u statističkim podacima koje sam naveo
razlikuju se od države do države. Pitanje je, dakako, je li to samo
razlika u stupnju ili naravi. Podaci za skandinavske zemlje su ipak
znatno bolji, iako i dalje ukazuju na značajnu radnu i socijalnu
isključenost osoba s invaliditetom u usporedbi s ostatkom stanovništva.
U tom pogledu u bogatijim kapitalističkim društvima mehanizmi
konkurentskog tržišta rada mogu biti dovoljno relaksirani da njihovo
“čelično pravilo” nastupa tek u krajnjoj instanci — u instanci ekonomske
stagnacije i krize. Dapače, u vremenima povećane potražnje za radnom
snagom, zapošljavanje radno neaktivnih skupina poput osoba s
invaliditetom može smanjiti rastuću cijenu rada, pogotovo ako postoje
poticajne mjere za zapošljavanje. Ako postoji adekvatna zakonska
regulativa i ako postoje mjere koje smanjuju troškove poslodavcu, u
uvjetima ekonomske ekspanzije moguća je značajnija integracija. Ali kad
dođe ekonomska kriza, opet dolazi do otpošljavanja rezervne armije rada.
Marginalna pozicija na tržištu rada za osobe s invaliditetom znači da se
stvorene prilike za rad vrlo brzo zatvaraju. Međutim, u ekonomski
razvijenijim kapitalističkim društvima posljednjih desetljeća oporavci
od kriza nisu tendirali prema punom reaktiviranju otpuštenog radništva i
ponovnom rastu nadnica, nego prema preseljenju radnih mjesta u
jugoistočnu Aziju i automatizaciji proizvodnje. Trajni nestanak tih
radnih mjesta je rezultirao time da mnogi moraju raditi previše da bi
spojili kraj s krajem, dok drugi uopće ne uspijevaju naći posla pa
napuštaju tržište rada.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn17" class="footnote-ref" id="fnref17" role="doc-noteref"><sup>17</sup></a></p>
<p>Iz kritičkog rakursa invaliditeta na te procese moglo bi se
predlagati nekoliko mogućih “zakrpa”. Prvo, iz perspektive “prava na
nerad”, trebalo bi zakonski skratiti radni tjedan, primjerice na četiri
radna dana, što bi imalo pozitivan učinak na dostupnost i cijenu rada,
povećanje slobodnog vremena i ukupnu dobrobit. Drugo, iz perspektive
radne nesigurnosti, trebalo bi osigurati socijalnu sigurnost i zajamčeni
dohodak za masu prekarnih radnika uključujući i one koji obavljaju rad
skrbi. Treće, iz perspektive neadekvatnosti sustava skrbi, trebalo bi
socijalizirati i proširiti usluge u zajednici kao što su skrb o djeci,
starijima i osobama s invaliditetom, stanovanje, obrazovanje i
zdravstvo. Naravno, kao i svaka situacija “civiliziranja” kapitalizma,
pitanje je postoje li društvene snage koji takve reformske prijedloge
mogu iznijeti. U svakom slučaju, konstelacija svjetskog kapitalističkog
sistema nije tome naklonjena.</p>
<p><em>A propos</em> <strong>odnosa između invaliditeta i Holokausta, ne
ističe se jako često da je Holokaust započeo upravo istrebljivanjem
ljudi koji nisu bili sposobni proizvoditi višak vrijednosti, niti su
osobe s invaliditetom ikad bile prepoznate kao žrtve Holokausta jednako
rezolutno kao razne etničke skupine koje su nacisti progonili. Može li
se govoriti o ikakvoj centralnosti iskorjenjivanja invaliditeta u
Holokaustu? Jesu li ideološki razlozi ubijanja osoba s invaliditetom
usporedivi s razlozima iz koje su ostale žrtve Holokausta
proganjane?</strong></p>
<p>Pretpostavljam da je pitanje motivirano nedavnim slučajem Hrvatskog
povijesnog muzeja koji je Međunarodni dan osoba s invaliditetom na
društvenim mrežama obilježio propagandnim fotografijama Ministarstva
obrane Nezavisne države Hrvatske,<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn18" class="footnote-ref" id="fnref18" role="doc-noteref"><sup>18</sup></a> na koji smo reagirali
Sanja Horvatinčić i ja. Ministarstvu kulture te uredima
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i za ljudska prava poslali
smo dopis sa zahtjevom da se ispita postupanje muzeja koji sadrži
elemente kaznenog djela umanjivanja zločina protiv čovječnosti. Za
razliku od pravobraniteljstava, Ministarstvo je odmahnulo na naš zahtjev
pravdajući Muzej time da je organizirao izložbu o stradanju Židova iz
Hrvatske u Holokaustu. Kako to uobičajeno biva kad se potegne pitanje
rasističkih zločina u NDH-ziji, suočavanje sa zločinima nad Židovima u
Hrvatskoj ima dnevnopolitičku svrhu da bi se prešutjelo stradanje
drugih, primarno Srba. U ovom slučaju Ministarstvo je posve prešutjelo
stradanje osoba s invaliditetom na koje smo se mi fokusirali u našem
dopisu.</p>
<p>U dopisu smo ukazali na povijest stradanja osoba s invaliditetom pod
zakonima rasne čistoće u Trećem Reichu, koji su s jedne strane bili
nastavak eugeničkih i socijaldarvinističkih tendencija, a s druge
motivirani politikama štednje u ratnoj ekonomiji. S jedne strane “životi
nedostojni življenja”, a s druge “beskorisna gladna usta”. Od 1933.
nacistički režim započinje s prisilnim institucionalizacijama i
sterilizacijama osoba s invaliditetom i raznih “asocijalnih” elemenata,
od 1938. s eutanazijom djece s poteškoćama u razvoju, a od 1939. u
sklopu Akcije T-4 s masovnim istrebljenjem osoba s duševnim i drugim
poteškoćama u manjim plinskim komorama.<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn19" class="footnote-ref" id="fnref19" role="doc-noteref"><sup>19</sup></a>
Iako je taj program zbog protesta javnosti koji je pokrenula katolička
crkva obustavljen sredinom 1941., računa se da je u Njemačkoj ubijeno
nekih 80.000, a sveukupno pod upravom Trećeg rajha između 200.000 i
500.000 osoba s invaliditetom. Zakon o sprječavanju potomstva s
nasljednim bolestima i Zakon protiv opasnih kriminalaca iz 1933.
postavili su temelje za Nuremberške rasne zakone iz 1935., a plinske
komore su preseljene na teritorij Poljske gdje su našle primjenu u
masovnom istrebljenju Židova, Roma, Slavena i protivnika fašizma.</p>
<p>Premda je ideologija rasne čistoće zajednička nit u stradanju
različitih skupina, pa tako i osoba s invaliditetom, neki ideološki
elementi su različiti. Primjerice, dok se u Židovima pripisivala
iracionalna moć stvaranja svjetske zavjere fiktivnog kapitala protiv
njemačkog kapitalizma, osobe s invaliditetom se socijaldarvinistički
smatralo bezvrijednim i neproduktivnim parazitima u vlastitoj ekonomiji.
Iako se rasizmi ne mogu svesti na ekonomske odnose, oni igraju značajnu
ulogu jer rasizam legitimira dominaciju. Simpatija mnogih kapitalista
prema nacizmu počivala je na simpatijama prema eugenici i socijalnom
darvinizmu kao spontanoj ideologiji koja je prikrivala da su bolesti,
bijeda i asocijalno ponašanje u velikoj mjeri ishod kapitalističkih
društvenih odnosa koje su oni stvarali, ali svakako i na činjenici da je
Hitler krenuo demontirati vajmarsku socijalnu državu.</p>
<p><strong>Karl Marx je u Prilogu jevrejskom pitanju kritizirao
legalistička rješenja raznih oblika persekucije ističući da uvođenja
raznih zakona nisu prava negacija stanja u kojemu je neka manjina
progonjena – zato što to stanje naprosto pretpostavljaju i ne ulaze u
korijen takvih fenomena, što je lekcija od koje i danas imamo mnogo
učiti. Danas u mnogim zemljama postoje zakoni protiv diskriminacije nad
osobama s invaliditetom i druga pravna rješenja isključivanja tih ljudi
iz ostatka društva, no koliko su učinkoviti? Što im se može prigovoriti?
Koja su ograničenja borbi za prava osoba s invaliditetom?</strong></p>
<p>Antidiskriminacijski zakoni naravno imaju ograničen doseg. U slučaju
osoba s invaliditetom, ne samo da ne uspijevaju imenovati strukturne
razloge diskriminacije, nego se već na prvom i jednostavnom — uklanjanju
barijera u fizičkom prostoru, institucijama i uslugama — susreću s
problemom razumnog troška. Da ne govorimo o većim zahvatima u sustav
skrbi koji bi trebali umanjiti posljedice isključenosti. Sve promjene su
malene i teškom bitkom izborene. Kao što pravobraniteljica za osobe s
invaliditetom Anka Slonjšak ističe<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn20" class="footnote-ref" id="fnref20" role="doc-noteref"><sup>20</sup></a>, mi se još uvijek
borimo s time da mjesto osoba s invaliditetom nije u institucijama, da
imaju pravo na osobnu asistenciju u samostalnom življenju i da imaju
pravo na inkluzivni dodatak. Zakoni problematiku artikuliraju iz
perspektive potreba i prava, no to ne znači da postoje strukturni uvjeti
i politička snaga da se naprave promjene — kod nas se jedino invaliditet
branitelja uopće razmatra u razmjerima stvarnih potreba, ali upravo zato
se prava ne legitimiraju iz potrebe nego iz žrtve za domovinu.</p>
<p>Međutim, treba imati na umu i da strukturne uzroke manjine ne mogu
riješiti same. Zakoni ipak strukturiraju prostor za djelovanje unutar
interesno heterogenog i klasnog podijeljenog koji liberalna
kapitalistička država integrira u cjelinu. Bitno je stoga ne zanemariti
ono što je moguće postići unutar postojećih društvenih odnosa taktičkim
djelovanjem kroz zakone i institucije. To definira strateški prostor
društvenih borbi. Međutim, zbog povijesnih razloga, kao što je podjela
organizacija osoba s invaliditetom prema različitim oblicima oštećenja,
kolektivna moć djelovanja zajednice osoba s invaliditetom je
fragmentirana. I dok se udruge mogu time možda bolje usmjeriti na
specifične potrebe svog članstva, ukupno je politički snaga osoba s
invaliditetom gotovo pa nepostojeća. Udruge su dijelom integrirane u
sustav, ali na njegovoj margini. Jedina osoba s invaliditetom koja se
pojavljuje u političkom prostoru je pravobraniteljica, i ona nastupa
snažno, no tu sve staje. Stoga je politiziranje osoba s invaliditetom,
kao i osoba koje im pružaju skrb, veći problem od ograničenosti
zakonskih reformi. U tom kontekstu, sindikalna inicijativa Osobni
asistenti zajedno<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn21" class="footnote-ref" id="fnref21" role="doc-noteref"><sup>21</sup></a> predstavlja dobar korak u pravom
smjeru.</p>
<p><strong>Postoji li opća korist u borbi za bolji društveni status
osoba za invaliditetom? Zamislimo “zdravog” čovjeka iz radničke klase
koji nema osobe s invaliditetom unutar obitelji i kruga prijatelja,
općenito nema nikakvu očiglednu korist od takvih borbi. Postoje li
načini na koje bi se njegovo vlastito stanje popravilo, i samim time,
postoji li njegov vlastit interes u tome?</strong></p>
<p>Gledano iz perspektive socijalne zaštite, korist za “zdravu”
populaciju od borbe za bolji društveni status osoba s invaliditetom je
relativno jasna. Mnogi se s invaliditetom ne rađaju nego ga stječu.
Invaliditet je često rezultat neadekvatnih radnih uvjeta, oskudice i
nesreća koje rezultiraju trajnim oštećenjima. On se može dogoditi
svakome. Nitko se u toj situaciji ne bi trebao naći prepušten
invaliditetu kao osobnoj tragediji.</p>
<p>Nadalje, kako starimo i gubimo sposobnost, svi ovisimo o sustavima
pomoći i skrbi — bili oni u samostalnom življenju ili u institucijama —
o kojima ovise i osobe s invaliditetom. Bez boljeg sustava skrbi,
mnogima koji su danas u naponu snage starost će biti teška.</p>
<p>Gledano iz perspektive rada, kao što je svojedobno peontirao David
Graeber<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fn22" class="footnote-ref" id="fnref22" role="doc-noteref"><sup>22</sup></a>, većina rada koji radnička klasa
obavlja je rad na drugim ljudima. Takav rad skrbi pokazao se
“esencijalnim” u pandemiji, međutim upravo oni koji pružaju skrb mogu
očekivati ponajmanje socijalne sigurnosti i skrbi. Borba za bolji
društveni status osoba s invaliditetom trebala bi rezultirati boljim
društvenim statusom tog nemalog dijela radničke klase.</p>
<p>Naposljetku, ako oni koji duže ili trajno ne mogu sudjelovati u
tržištu rada osuđeni na život u bijedi, onda to znači da će u slučaju
pogoršanja radnih uvjeta, bolesti ili ozlijede radnik morati nastaviti
raditi bez obzira na to hoće li to rezultirati trajnom
nesposobnošću.</p>
<aside id="footnotes" class="footnotes footnotes-end-of-document" role="doc-endnotes">
<hr>
<ol>
<li id="fn1"><p>https://posi.hr/konvencija-o-pravima-osoba-s-invaliditetom/#1436938562725-eab83b4f-56859b8f-9c30<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref1" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn2"><p>https://www.zakon.hr/z/1293/Zakon-o-Hrvatskom-registru-o-osobama-s-invaliditetom<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref2" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn3"><p>https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2019/05/Osobe_s_invaliditetom_2019.pdf<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref3" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn4"><p>https://www.hzjz.hr/sluzba-javno-zdravstvo/nacionalni-dan-invalida-rada/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref4" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn5"><p>https://www.disability-europe.net/downloads/1046-ede-task-2-1-statistical-indicators-tables-eu-silc-2018<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref5" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn6"><p>https://hrcak.srce.hr/79635<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref6" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn7"><p>https://www.hzz.hr/content/stats/statistike-invalidiitet/HZZ_izvjece-zaposljavanje-invaliditet-2019.pdf<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref7" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn8"><p>https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/poslodavci-platili-vise-od-200-milijuna-kuna-kazni-jer-nisu-htjeli-osobe-s-invaliditetom/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref8" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn9"><p>https://monthlyreview.org/2004/03/01/the-right-not-to-work-power-and-disability/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref9" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn10"><p>https://monthlyreview.org/2001/07/01/disablement-prison-and-historical-segregation/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref10" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn11"><p>https://www.americanprogress.org/issues/criminal-justice/reports/2016/07/18/141447/disabled-behind-bars/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref11" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn12"><p>https://time.com/5857438/police-violence-black-disabled/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref12" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn13"><p>https://www.drakemusic.org/blog/nim-ralph/understanding-disability/<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref13" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn14"><p>https://en.wikipedia.org/wiki/External_fixation<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref14" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn15"><p>https://en.wikipedia.org/wiki/Union_of_the_Physically_Impaired_Against_Segregation<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref15" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn16"><p>https://socialistregister.com/index.php/srv/article/view/5784<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref16" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn17"><p>https://www.kulturpunkt.hr/content/pa-pa-proleteri-politicka-kriza-i-tehnoloski-razvoj<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref17" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn18"><p>https://www.kulturpunkt.hr/content/nisko-nize-najnize<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref18" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn19"><p>https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/00224669020360030601<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref19" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn20"><p>https://www.h-alter.org/vijesti/invaliditet-u-vrijeme-korone<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref20" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn21"><p>https://www.facebook.com/osobniasistentizajedno<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref21" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
<li id="fn22"><p>https://www.theguardian.com/commentisfree/2014/mar/26/caring-curse-working-class-austerity-solidarity-scourge<a href="http://tom.medak.click/posts/invaliditet/#fnref22" class="footnote-back" role="doc-backlink">↩︎</a></p></li>
</ol>
</aside></description><guid>http://tom.medak.click/posts/invaliditet/</guid><pubDate>Sun, 01 Aug 2021 13:25:00 GMT</pubDate></item><item><title>O Twitterovom suspendiranju Trumpovog profila</title><link>http://tom.medak.click/posts/trump-twitter/</link><dc:creator>Tomislav Medak</dc:creator><description><p class="before_authors"></p>
<p class="after_authors"></p>
<!--
.. title: O Twitterovom suspendiranju Trumpovog profila
.. layout: post
.. date: 15-01-21 09:00:00 UTC
.. previewimage: /images/trump_suspended.jpg
.. description: Kratki intervju s Tomislavom Medakom za Novosti o ukidanju Trumpovih profila na Twitteru i drugim društvenim mrežama.
-->
<p><img src="http://tom.medak.click/images/trump_suspended.png"></p>
<p><strong><em><a href="https://www.portalnovosti.com/tomislav-medak-drustvene-mreze-treba-regulirati">Kratki
intervju</a> za Novosti o ukidanju Trumpovih profila na Twitteru i
drugim društvenim mrežama. Intevjuirala Mašenjka Bačić. Objavljen pod
naslovom “Društvene mreže treba regulirati”.</em></strong></p>
<p><strong>S jedne strane nalaze se oni koji smatraju da su društvene
platforme zakasnile u ukidanju Trumpovih profila te da su mu podilazile
zbog toga jer je predsjednik, a s druge oni koji smatraju da se time
ugrožava sloboda govora. Na kojoj ste Vi poziciji?</strong></p>
<p>Iz <a href="https://blog.twitter.com/en_us/topics/company/2020/suspension.html">Twitterovog
objašnjenja</a> trajno ukidanje Turmpovog privatnog profila izgleda
upitno. Mogao nastaviti brisati tweetove ili stavljati upozorenja uz
njih. To je u prethodnim situacijama rezultiralo znatno smanjenom
diseminacijom takvih poruka. Trump je dosada imao mnoštvo objava koje su
implicite zazivali nasilje. Zbog otvorenih laži, mizoginije i rasizma
mogao je biti benan i ranije, ali Twitter <a href="https://blog.twitter.com/en_us/topics/company/2019/worldleaders2019.html">javne
figure</a> izuzima od nekih pravila koja vrijede za ostale.</p>
<p>To benanje jest, doduše, simboličko dovršenje političkog samoubojstva
kojeg je Trump sam počinio. Ono je došlo u času kada je svima jasno da
Trump izgubio poluge vladanja i da više ne zapovijeda niti najbližim
suradnicima, što je u političkim sustavima situacija vakuuma vlasti. Šok
6.1. za političku javnosti u SAD-u bio je golem: dogodila se
transgresija koja je ugrozila proces prijenosa vlasti, iako realno bez
potencijala za državni udar – upravo jer je glavni nositelj vlasti u tom
trenutku izgubio sve poluge vlasti. Tim potezom Twitter je nešto i
riskirao, nepovjerenje kod zagovornika slobodnog govora pa čak i
zagovornika uvjetovanog slobodnog govora poput mene, ali očigledno je
moment i promjena općeg raspoloženja prelomila stvar.</p>
<p><strong>Koliko su društvene mreže kao alat zaslužne za stvaranje
atmosfere koja je dovela do upada rulje u Kongres te bi li bilo razlike
da su društvene mreže puno ranije ukinule Trumpov profil?</strong></p>
<p>Bez društvenih mreža Alt-Right, QAnon, Proud Boys ili Boogaloo Bois
svakako ne bi dobili prodor u mainstream. Društvene mreže važan su alat
vidljivosti i koordinacije pokreta, pogotovo u disperznom političkom
prostoru, pa tako i na desnici. Treba prepoznati da je okupljanje na
Capitolu bila prilika, možda i zadnja, da ti pokreti i njegovi akteri
osiguraju svoju političku i medijsku relevantnost i nakon Trumpovog
odlaska. Treba i njih vidjeti kao političke aktere.</p>
<p>Međutim, društvene mreže i drugi kanali masovne diseminacije poput
WhatsAppa svakako mogu biti informacijska spirala koje ljude <a href="https://www.bellingcat.com/news/2021/01/08/the-journey-of-ashli-babbitt/">gurne
u spremnost i situacije nasilja</a>, pogotovo kad u pozadini djeluju
strukturne forme ekonomskog, etničkog, patrijahalnog, rasističkog
naislja. Stoga su se društvene mreže našle pritisnute da reguliraju
širenje dezinformacija, manipulacija i poziva na nasilje, te da
informacije kontekstualiziraju i učine kompleksnijima, što je tek
djelomično uspješno dijelom zbog nedovoljnog ulaganja u takvu provjeru,
a i dijelom zbog toga što više reklama mogu prikazati kad je informacija
kraća i fragmentiranije pa smo prisiljeni više skrolati.</p>
<p><strong>Ukidanje Trumpovog računa na Twitteru, Facebooku i drugim
platformama otvorilo je još jedno pitanje – moć društvenih mreža kao
javnog prostora kojeg za razliku od tradicionalnih medija reguliraju
njihovi vlasnici čiji je cilj isključivo profit. Postoji li potreba za
zakonskom regulacijom društvenih mreža te je li ona moguća?</strong></p>
<p>Bitno je istaknuti da nije samo Trump taj nego i čitava politička
scena koji koriste Twitter kako bi izbjegli medijsku trijažu. Pobuda i
prilika da se bude vlastiti medij i medijima nameće diskusija nisu u
naravi drugačije od pobuda i prilika alt-right ekipe. Društvene mreže
naravno imaju monetarnu korist od masovnosti, Twitter od toga da ga se
vidi kao pozornicu “službenog političkog govora”. Uostalom, masa nas
korisnika društvenih mreža djelujemo kao da smo svoj medij. Time su
mediji izgubili svoj monopol na oblikovanje javnog govora, premda ni
tradicionalni i novi komercijalni mediji nisu u ekonomskom pogledu
drugačiji. I društvene mreže i komercijalni mediji se bore za iste
reklamne pare, za istu ekonomiju pažnje, za isti clickstream.</p>
<p>Privatna poduzeća nisu nužno politički neutralna. Dapače, čitave
frakcije kapitala direktno ovise o vlastitoj političkoj orijentaciji. U
SAD-u su te tendencije nešto jasnije, jer para ima veću ulogu no u
drugim demokratskim sustavima. Zoran primjer su proizvođači oružja ili
naftna industrija i Republikanci. Ne iznenađuje da nakon četiri godine
Trumpove vladavine big tech, koji se uglavnom nalazi na suprotnoj strani
političkog spektra u SAD-u, koristi pravila koja je morao izraditi pod
pritiskom javnosti i pravne odgovornosti da bi ga konačno ušutkao.
Opredijeljenost big techa, uostalom, vidi se iz činjenice da je Twitter
na isti dan kad i Trumpov, suspendirao i profil Sciencea Huba, najvećeg
piratskog repozitorija znanstvenih članaka o kojem praktički ovisi
globalna dostupnost znanosti izvan bogatih institucija globalnog
sjevera.</p>
<p>Twitter i FB su platforme javne komunikacije (iako dijelom zatvoreni
sustavi), pa je pitanje njihove infrastrukturne uloge spram javne sfere
i prava javnog govora, no kako su to privatne firme same postavljaju
pravila komunikacije unutar zakonskih dopuštenja. Djelomično je to
problem monopola. Međutim, u mrežnim komunikacijama je gotovo neizbježan
zbog tzv. mrežnog učinka: komunikacijska mreža je tim korisnija za
svakog njenog sudionika što je više sudionika komunikacije. A i a
oligopol temeljna karakteristika razvijenog kapitalizma. Može se reći da
su FB i Twitter konkurenti u istom tržištu, pa su ipak obje mreže benale
Trumpa. Potencijalno problematičnije od benanja Trumpa je benanje
Parlera na Appleovim i Googleovim aplikacijskih platformama, jer bi
Parler trebao regulirati pravosudni sustav.</p>
<p>Rješenje je kompleksno: regulacijom prisiliti društvene mreže da
znatno više ulažu u provjeravanje, kontekstualiziranje i obogaćivanje
informacija, spriječiti ih u izbjegavanju poreza, od tih sredstava
znatno više ulagati učenje za snalaženje u informacijskoj kompleksnosti
te pluralizaciju i dekomercijalizacija medijskog prostora. Naposlijetku,
možda te monopole možda i razbiti ili pretvoriti u javni servis koji bi
bez pritiska reklama mogao imati i kvalitetnije sučeje i bolje služiti
smislenom informiranju.</p></description><guid>http://tom.medak.click/posts/trump-twitter/</guid><pubDate>Fri, 15 Jan 2021 09:00:00 GMT</pubDate></item><item><title>Reconsidering Economics, Struggles and Autonomy in the Digital Commons</title><link>http://tom.medak.click/posts/commons/</link><dc:creator>Tomislav Medak</dc:creator><description><p class="before_authors"></p>
<p class="after_authors"></p>
<p class="small lead"><em>This text is a revised version of the talk
delivered at The Workers and Punks’ University May Day School on
“Transition, Austerity and Primitive Accumulation – Left Answers” in
Ljubljana on the 28th of April, 2013. The text has been expanded with
the insights relating particularly to the digital commons activism in
the Balkans region, drawing on the debates in the working sessions at
the Green Academy in Vis in Semptember of 2012.</em></p>
<!--
.. title: Reconsidering Economics, Struggles and Autonomy in the Digital Commons
.. layout: post
.. date: 2020-08-24 13:25:00 UTC
-->
<p>This text will reflect on some of the issues around digital commons,
primarily free software, from a historical point of view. It will be
looking back at the processes that have shaped the production and access
to digital commons and conceptualizations that were produced in order to
understand their social significance. Concretely, it will focus on four
aspects of the problematic: - economics of digital commons; - continuous
primitive accumulation by means of intellectual property rights; -
possibility of a relative autonomy of cooperative production within the
capitalist mode of production; - possible courses of action for digital
commons activists in the Balkans.</p>
<p>While analyzing the first and the second, it’ll discuss more in
detail issues that relate to free software. However, the debate around
the digital commons – viewed in the context of their emergence over the
last twenty to thirty years with the ascendancy of digital technologies
and the internet – warrants that the concept of digital commons can be
understood very broadly to include a variety of forms of intellectual
production and thus the discussion of free software here touches upon
broader concerns related to digital commons.</p>
<p>As a matter of definition, digital commons are cultural, scientific,
software and educational works that are not restricted in use by
copyright property entitlements – for reasons that they are either not
subject to copyright protection, that the term of protection has
expired, or that their creators have voluntarily made them available
without monetary compensation for sharing and collaborative
peer-production. But given the expansion of copyright and other
intellectual property rights in the same period of thirty years, digital
commons are also in constant danger of future enclosure.</p>
<p>However, as the debate around digital commons revolves around the
antagonisms generated by the application of copyright and intellectual
property rights, it often touches upon three other intensely contested
debates. First, the debate on objects of the material world that through
the development of technologies have become subject to intellectual
property enclosure in the form of patents. Second, the debate around the
monopoly regulation and public access to telecommunication
infrastructures. Third, and probably most frequently, the debate on
illegal access to and sharing of copyrighted works that are often
stigmatized as piracy. Given that the monopoly access to exploitation of
intellectual works, medicines and telecommunication infrastructure
provided by intellectual property rights forms the basis of profits of
the commanding heights of contemporary capitalist enterprise – with
telecommunication, software, media and pharma companies topping the
lists of world’s largest companies – the contestation of these monopoly
entitlements shakes at the strongest pillars of the contemporary
capitalist system and any attempt to think the replacement of
contemporary capitalism has to take them into account. But also given
that the legal practices of commoning and illicit practices of illegal
sharing can have immediate social and developmental equalizing effects,
they provide a recourse within the continuing endurance of real existing
capitalism. This broad problematic thus that has fundamental
implications on both how we envision the anti-capitalist strategy and
everyday autonomy.</p>
<p>But before more is said about the digital commons, three remarks that
shed some light on the discussion of digital commons from the
perspective of technological development and enclosures.</p>
<p>First, and to return the point already made, when debating the
digital comes and their enclosures from a historical point of view, we
cannot leave material resources out of that debate. Simply because the
enclosures in digital commons have over the last two decades gone hand
in hand with the enclosures of some of the essential material resources
for human livelihoods such as healthcare, food production, environmental
engineering, all domains where new enclosures have been made possible by
the advances in digital technologies: e.g. computing technologies used
in genome sequencing or biocomputing. And as the digital technologies
have created conditions for new forms of intellectual production and
generation of material resources, they have also paved the way for their
commodification and increasing levels of control by means of
intellectual property rights. By the late 1990s an offensive was
launched, occasioned by the rise of filesharing networks and the push to
control the copyright in the digital domain, that served as a pretext to
solidify protections over tangible resources such as medicines or crops,
where at that point patents were used to transform e.g. subsistence
agriculture into industrial agriculture producing for global markets or
traditional medicines into pharmaceutical products marketed back to
indigenous communities. These overlapping conflicts over tangible and
intangible resources then prompted allied efforts of free software, open
access in scientific publishing, open education, access2knowledge,
access2medicine and open science proponents to push back that global
offensive.</p>
<p>Secondly, and this gets frequently overlooked by the advocates of the
digital commons such as myself, the rise of digital technologies - while
being emancipatory in many ways - has also implied the technological
advances in productivity that have had a disruptive effect on society
and labour in general. First, through integration, optimization and
standardization of production leading to increased productivity and
competition between capitalist enterprises. Second, through the enabling
effect, they have had on the creation and exponential growth of new
financial instruments and markets. Third, through automation and
substitution of workers by machines. Some of these contradictions
between emancipatory and disruptive features of technologies, and by
implication digital commons, are currently made evident by the debate
around massive open online courses, where open access to education plays
into the hands of administrators in universities in their effort to
deskill and downsize their faculties.</p>
<p>Thirdly, there’s a recent development in the debate about free
software, insofar as computing (software and hardware) is increasingly
transitioning into virtualization and cloud computing, transforming
software from a good into a service, where then technology behind the
service remains completely out of user’s control and access. So, while a
service might be free of charge, actual economic power and control is
concentrated in the infrastructure held closed by the service provider -
e.g. in big data centres and data sets they store - and the ability of
these providers to process the huge amounts of user-generated data and
thus to sell users’ behavior as a commodity to advertisers. (At which
point we might consider turning to Dallas E. Smythe for his analysis of
audience commodity and audience labour.) Thus struggle over data and not
over software is becoming increasingly important in this debate. But let
us now turn to digital commons.</p>
<h1 id="economics-of-digital-commons">Economics of digital commons</h1>
<p>The debate around economic aspects of digital commons, in particular
free software, has been dominated by two very different arguments:</p>
<p>The first has come very early on in the history of free software. It
acknowledged the innovative character of the cooperative form of
production in the free software, attributing it a revolutionary
potential as a post-capitalist form of production. This argument was
first theoretically put forward within the context of the Oekonux
research group in Germany in the late 90s and early 00s (primarily by
Stefan Merten, Stefan Meretz, André Gorz)<a href="http://tom.medak.click/posts/commons/#fn1" class="footnote-ref" id="fnref1" role="doc-noteref"><sup>1</sup></a>,
but this view has since persisted particularly in the cultural circles.
In their analysis, they understood free software as providing means of
self-realization for its creators, as being non-commodified and
abundant, and as a ‘seed’-form of a new formation of cooperative
production that would eventually lead into the post-capitalist ‘GNU GPL
society’.</p>
<p>This line of argument was refuted early on by Sabine Nuss and Michael
Heinrich with a talk they delivered within the same context in 2001,
where they have argued that the software is not disruptive to capitalist
valorization, that it can be freely appropriated by the capitalist
enterprise as a free input, that it doesn’t create the means of
subsistence for its creators outside of capitalist mode of production,
and that it can ultimately serve to propel and modernize the capitalist
mode of production.<a href="http://tom.medak.click/posts/commons/#fn2" class="footnote-ref" id="fnref2" role="doc-noteref"><sup>2</sup></a></p>
<p>But, it is the second argument, which has emerged several years
later, that has dominated the debate since. It has reflected the
shifting terms of the debate that have come with the mainstream adoption
of free software in business, but also with the rise of other
propertyless forms of cooperative production such as Wikipedia or open
access publishing. It was penned in 2002 by Yochai Benkler in his
Coase’s Penguin, or, Linux and The Nature of the Firm.<a href="http://tom.medak.click/posts/commons/#fn3" class="footnote-ref" id="fnref3" role="doc-noteref"><sup>3</sup></a>
There he argues that the free software crystallizes a model of
“commons-based peer production”, a third organizational model of
production alongside the firm and the market. Benkler here draws on
Ronald Coase’s analysis in the Nature of the Firm, where Coase
identifies two fundamental organizational models of economic production
in capitalism - the market and the firm - and explains the economic
rationality for the hierarchical and relatively static organizational
form that makes the firm so prevalent - something that has puzzled the
economists before him. In Coase’s view, the firm emerges for reasons of
lower transaction costs, i.e. costs in finding and contracting skills
and resources necessary in the production of a complex product. Benkler
argues that the commons-based peer production as an emerging, third
organizational model in the production of information exhibits two
salient characteristics: just as the firm it reduces the transaction
costs, just as the market it is non-hierarchical. And at that, it comes
without exclusions of property and separation from the means of
production. Ultimately, in the domains of production where both input
and output are information, where the intangible nature of the product
makes it non-rivalrous and non-excludable, it is superior to both the
firm and the market. “It has particular advantages as an information
process for identifying and allocating human creativity available to
work on information and cultural resources. It depends on very large
aggregations of individuals independently scouring their information
environment in search of opportunities to be creative in small or large
increments.” <a href="http://tom.medak.click/posts/commons/#fn4" class="footnote-ref" id="fnref4" role="doc-noteref"><sup>4</sup></a></p>
<p>By operating at the level of institutional microeconomics, Benkler’s
analysis provides probably a better account of the actual economic
organizational potential behind the free software than the utopian
account of Oekonux group. - Although, an analysis today would probably
show that for a while the development model for free software has been a
hybrid of peer producers, firms and freelance skills contracted in the
market, with the growing contributions in code made by the large
enterprises, who use GNU/Linux to power their distributed computing
infrastructures. - But, regardless of that, by formulating the debate
around the ‘political economy’ of digital commons solely in these terms,
ignoring the macroeconomic level and the issues of the capitalist mode
of production, this analysis condemns the understanding of free software
and digital commons to the catechism of neoclassical economics of the
efficient market, transaction costs and price signals. It probably
should come as no surprise that a field studying information should
conflate and reduce the object of its study – information economy – with
a dominant orientation in economic science – information economics. Such
a focus has then lead the arguments that have uncritically espoused
Benkler’s analysis to take for granted the assumptions of information
economics, including its agnosticism towards the limitations to growth
and the availability of resources. This has in turn resulted in a blind
spot where the debate has ignored the issue of the cost of reproduction
of labor that goes into the production of commons.</p>
<p>However, the fact that this theory and its microeconomic approach
have become dominant is not for reasons of its explanatory power. But
rather because it resonates with the efforts by the business-friendly
open source community to make the free software amenable to interests of
profit-making. This ideological shift operated by the open-source
community reflected, however, the actual inability of free software
philosophy to articulate and address the problems of how to sustain the
labour that goes into the cooperative propertyless form of production
that it advocated.</p>
<h1 id="continuous-primitive-accumulation-by-means-of-intellectual-property-rights">Continuous
primitive accumulation by means of intellectual property rights</h1>
<p>While the copyright and patent regulation has started to become
internationally standardized at the end of 19th century, it is only
since the enactment of 1994 Trade-Related Intellectual Property Rights
(TRIPS) agreement within the WTO framework that there has been a
coordinated push by a small number of developed nations, who are net
exporters of intellectual property rights, to impose the harmonization
and enforcement of copyright, patents and other intellectual property
rights on other nations. As it was enacted at the height of global AIDS
crisis, the agreement very soon showed its teeth when South Africa
pressed forward and issued a legitimate and legal compulsory license on
AIDS treatment, at that moment when over 10% of its population was
infected, only to be immediately sued by 39 international
pharmaceuticals who were selling AIDS treatment at the hundredfold price
of what the medicine cost South Africa to produce and way above the
price that an overwhelming majority of South African population could
afford. This conflict set off several rounds of international
agreements, the latest being ACTA, where developed and underdeveloped
nations have fought around the terms and the human cost of international
harmonization of intellectual property rights.</p>
<p>These agreements have thrown together under the same regime of
regulation and bargaining very different social goods, ranging from
literature to handbags to medicines to software (it was under the TRIPS
agreement that the computer programs have received the globally
harmonized status and protection under copyright as if they were
“literary works”). Why are they thrown together becomes clear once we
understand that the expansion of intellectual property rights over
medicines, knowledge and culture, and the drive towards international
harmonization of legal regulation and imposition of strict IPRs on less
developed parts of the world are a telltale example of how expanding
circuits of property entitlements, commodification and legal regulation
serve to establish markets first as a mechanism of dispossession and
discipline, and only later as an economic mechanism. This strategy of
prospecting and its disciplining effects become clear when we look at
the example of proprietary software. There the piracy – as one of the
primary targets of global IPR policing – has been tolerated by copyright
holders as a strategy for them to establish de facto monopolies in
operating systems, standards and applications across the globe. At the
same time, stringent regulation has been pushed for, including in those
countries where the weak to the inexistent purchasing power of local
markets does not justify the need for regulation and expansion. This has
helped establish forms of global market concentration that help them
make a killing in profits where and when their products can be
monetized. To anyone coming from the Balkans, this will be a familiar
experience.</p>
<p>These new enclosures, operated from the capitalist centres across the
global space and exploiting the differences in the economic power
between countries and social strata, exhibit a double, complementary
character that Midnight Notes Collective had written about in The New
Enclosures already in 1990.<a href="http://tom.medak.click/posts/commons/#fn5" class="footnote-ref" id="fnref5" role="doc-noteref"><sup>5</sup></a> The exclusion from the
means of production and the creation of new property relations on the
periphery is always complimentary with the commodification and